Jedan od najvažnijih kulturnih spomenika naših naroda i ujedno jedan od važnih evropskih srednjovjekovnih dokumenata, Vinodolski zakon bogat je izvor za upoznavanje svakidašnjeg života naših predaka.
Sastavljači Vinodolskog zakona trudili su se da kmeta-pučanina osiguraju i zaštite od prevelikog utjecaja feudalčeve vlasti, osobito sudske. Posebnu značajku Vinodolskom zakonu daje okolnost što ga je sastavila "komisija" sastavljena od predstavnika devet vinodolskih gradova-općina: Grobnika, Trsata, Bakra, Hreljina, Drivenika, Grižana, Bribira, Ledenica i Novigrada (danas Novi Vinodolski). Predstavnici spomenutih gradova sastali su se 6. siječnja 1288. godine u frankopanskom kaštelu Novigrada "pred licem kneza Leonarda" i popisali stare pravne običaje što su se primjenjivali u Vinodolskoj kneziji, pa je zbog toga taj dokument i nazvan "Vinodolski zakon".
Rukopis Vinodolskog zakona čuvao se u arhivu modruškog kaptola u Novom Vinodolskom do sredine 19. stoljeća, a tada ja postao vlasništvo Edvarda Mrzljaka, nadsavjetnika hrvatsko-slavonskog financijskog ravnateljstva.
Godine 1851. imenovani je poklonio rukopis Narodnom muzeju u Zagrebu, odakle prelazi u Nacionalnu i sveučilšnu biblioteku, gdje se i danas čuva.
Rukopis se sastoji od 14 listova, odnosno 28 stranica, a napisan je hrvatskim jezikom i kurzivnom glagoljicom.
1996. g. osnovan je u Novom Vinodolskom u prostoriji gdje je potpisan Vinodolski zakon Hrvatski institut za ljudska prava, koji svoja polazišta crpi upravo iz Vinodolskoga zakona.